Prijatelj = 1 / inf.
prijatelj -> 0
Biti dzentlmen prema svakome, a gledati samo sebe je umetnost… Pokusavam, a ne ide mi… Krug se suzava, ali nikako ne sme postati tachka jer onda gubim sve. Ostajem sam u pustinji… Pustinja je olicenje kontrasta – ide iz krajnosti u krajnost i nikada nije dobra… Volim pustinju samo kada putujem u karavanu. Kada mogu da se oslonim na ljude oko sebe. Ali ona guta moje saputnike i oni nestaju iz mog zivota… Na kraju svi nestaju… Napustaju me, zaboravljaju… Zaborav je smrt u pustinji. Covek je ziv dok ga se secaju. Ako ne postoji niko ko ce me poznavati, kako cu ja ziveti? Lutati po pustinji do smrti? Traziti ostatke logorskih vatri? Bezuspesno… Uvek je bezuspesno, jer je svet prevelik za ovako malo pustinjaka… Ljudi nestaju oko mene, gubim oslonac i padam u depresiju. Tuzno je kada znas da postoje samo 3-4 osobe na svetu koje te razumeju… koje se zapravo trude i kojima je stalo. Ostaje mi samo nada da sam u pravu. Da sigurno postoje te 3-4 osobe… Da one nisu varka kao sve ostalo za sta sam se drzao tokom zivota. Da imaju samo jedno, cvrsto, lice uvek okrenuto ka meni. Bojim se. Bojim se da se prijatelji ne raspadnu… Sta ako saznam da su stvoreni od peska, a ne od gline? Da su nestalni kao dine? Onda prijatelj nece postojati, ostacu samo ja. Zapravo, ostacemo samo ja i pesak, ali kao sto rekoh, pesak nije prijatelj… Ne zelim takav kraj. Zelim da zavrsim pored prijatelja… Zelim vise prijatelja… Svako prizeljkuje ono sto mu nedostaje…
|